Boga možemo susresti jedino u vječnoj tišini, kaže kardinal Robert Sarah.

Bog govori šutnjom i jedino šutnja može iskazati Boga. Jedino je tišina ono nešto iskonsko iz kojega sve izvire. I kada nije bilo ničega, bila je tišina.

Nasuprot buci koja u nama stvara ne-mir, Bog živi u tišini, u miru, u vječnom miru – u sve-miru.

I upravo iz toga vječnog mira dolazi u ovaj naš nemir i donosi nam radost: potpuni smisao postojanja: da i mi živimo u miru, u Bogu.

Zato na Badnje veče i pjevamo tiho, nježno, skoro šapćući: Tiha noć!

Da, ovo je tiha noć, koja otvara jedan novi tihi dan, tihi život.

Meni. Svijetu.

I svaka naša nastojanja da ovu sliku automatizmom odmah primijenimo na sve ljude oko nas, na društvo u kojemu živimo, pa makar se ono tradicionalno zvalo i kršćansko i katoličko, uzaludno je. Jer, makar svi slave „božić“, ne slave svi ovaj Božić tihe noći.

I nemojmo se uopće baviti time jer ćemo samo još dublje upasti u naš nemir i buku osuđivanja, etiketiranja, klasificiranja, isključivanja…

Znak da slaviš Božić, Boga utjelovljenoga, jest mir na zemlji.

Tišina.

---

A milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu.

Citirani kardinal Robert Sarah, govoreći o tišini kao mjestu susreta i primanja Boga, zaključio je: Bog ili ništa!

Tako i mi, noćas i ovih dana početka svijeta boljega poželimo isto: iz ovoga našega ništa, poželimo samo Boga.