Hrvatska provincija sv. Jeronima – kratka povijest

Današnja Hrvatska provincija franjevaca konventualaca, pod zaštitom sv. Jeronima, povijesna je sljednica najstarije provincije Reda male braće, koja se na našim primorskim prostorima ugnijezdila u prvim počecima franjevačke prošlosti.

Prema zapisima prvih životopisaca, Franjo Asiški je »šeste godine svog obraćenja« (dakle, 1212. ili čak 1211. godine), na putu u Svetu Zemlju, uslijed olujna vremena, iz Ancone, odakle je brodom krenuo, bačen na suprotnu jadransku obalu, »u Sklavoniju«. Bio je to prvi susret franjevaštva s našim krajevima. Nije isključeno da je već tom prigodom netko od Franjine subraće ostao u Dalmaciji ili svakako ubrzo poslan, jer dvije godine nakon toga, 1214., imamo prvi franjevački samostan kod nas u Trogiru, ujedno prvi izvan Italije.

Iz praktičnih razloga Red je podijeljen na dvanaest provincija (bilo je to 1217. ili možda 1219. godine), među kojima je bila i Hrvatska, iako pod tuđim nazivom, pod imenom »Hungariae«. Hrvatska je od 1102. tvorila personalnu uniju s Mađarskom, a zbog pretežitog dijela i zbog mađarske dinastije, to se kraljevstvo na zapadu tada naprosto nazivalo »Hungaria«. Da je to bila hrvatska provincija, dokazuje i činjenica da su fratri došli u Mađarsku tek 1234/35. godine, na poziv kralja Bele.

Kad je pak fra Ilija izabran za generala Reda, 1232., a Red bio u stalnom porastu, on je želio da što prije bude 70 provincija (prema broju Isusovih učenika), pa je osnivao nove, a postojeće dijelio u dvije i više provincija. Tako je i hrvatsku provinciju, zvanu »Hungariae«, podijelio na dvije. Onu u južnim, primorskim krajevima, nazvao je »Provincia Dalmatiae«, a onoj na sjeveru Hrvatske ostavio je naziv »Hungariae«.

No, generalni kapitul 1239. odredio je opet da Red ne smije imati više od 32 provincije, 16 cismontanskih i 16 ultramontanskih/prekoalpskih. Priznate su novoosnovane provincije, a one podijeljene ponovno su ujedinjene. Ipak, to se nije zbilo s hrvatskom provincijom. Sjeverni dio pripojen je ostrogonskoj/mađarskoj provinciji (osnovanoj 1238.), a južnom dijelu dodani su samostani u Istri. Naziv je promijenjen u »Provincia Sclavoniae S. Seraphini«. Te godine provincija je imala najmanje 11 samostana, pedesetak godina kasnije 21 samostan, a sredinom 15. stoljeća 35 samostana.

Na generalnom kapitulu 1393. određeno je da Sklavonska (ili Slovinska) provincija mora svojeg zaštitnika (sv. Serafina, tj. sv. Franju) prepustiti Serafskoj provinciji u Umbriji, a za zaštitnika treba uzeti sv. Jeronima Dalmatinca. Isto tako određeno je da se umjesto naziva »Sklavonska« uvede »Dalmatinska«, s čime se braća naše Provincije nisu baš složila, ali nakon duljeg otpora, ipak je 12. travnja 1398. papa Bonifacije IX. odredio da treba usvojiti novi naziv, pa od te godine imamo Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima. Zanimljivo je da često susrećemo kolebanja u nazivu, pa ponekad susrećemo uz Dalmaciju i Istru, čak u službenim dokumentima do 18. st.

Provincija Dalmacije protezala se od Trsta do Drača, a nešto kasnije otvara samostane u Lici i Banovini. No, ovi su i prvi bili na udaru knezova Frankopana, kojima su posjedi konventualaca bili potrebni za vođenje ratova protiv Turaka, a samostani su predani reformnim opservantima, ali ubrzo zatim najezdom Turaka, posve su iščezli s lica zemlje. Slično su Turci izbrisali i one južno od Kotora i u unutarnjoj Dalmaciji.

Više stoljeća života i djelovanja franjevaca konventualaca ove Provincije uvjetovano je političkim, kulturnim, socijalnim i gospodarskim stanjem koje je nudila ili nametala Venecija. Bilo je i vrlo uspješnih razdoblja, ali i čestih kriznih vremena, posebno kad je Mletačka republika u 18. stoljeću zatvarala mnoge samostane. Još je teže stanje nadošlo uslijed Napoleonskih ratova, koji su redovnicima donijeli nove nevolje, zatvaranje samostana, ograničavanje broja i omeđivanje djelatnosti. Zbog naglog pada broja fratara i samostana, 3. kolovoza 1827. Dalmatinska provincija sv. Jeronima i Padovanska provincija sv. Antuna ujedinile su se u Provinciju sv. Antuna Padovanskoga, sa sjedištem u Padovi. No, ukidanjem svih samostana talijanskog dijela provincije, sjedište uprave i sjemeništa provincije prelaze u Cres, a službeno se naziva Dalmatinsko-Padovanska provincija sv. Antuna (»Dalmato-Patavina«).

Ipak, nešto kasnije, ponovno se uspjelo otvoriti nekoliko talijanskih samostana, pa je nakon suživota od 80 godina, 17. listopada 1907. došlo do diobe. Samostani koji su već od davnine pripadali Provinciji sv. Jeronima (Piran, Cres, Split, Šibenik i Vis), tvore tada neovisnu Provinciju sv. Jeronima.

Nakon Prvoga svjetskog rata dolazi do nove političko-administrativne preraspodjele i komadanja naših krajeva, pa istarski dio Provincije potpada pod Padovansku provinciju sv. Antuna. Posebno je bolno ali i providonosno doživljeno prisilno i naglo istjerivanje braće iz creskog samostana (4. ožujka 1919.). Ta nevolja urodila je i plodom. Braća u stisci traže utočište u kontinentalnom dijelu novostvorene države, i ubrzo otvaraju samostane u Zagrebu, Vinkovcima i kasnije u još nekim mjestima. Nadalje, od Austrijske provincije primaju neke slovenske samostane, a od Madžarske samostan u Pančevu. Zagreb postaje pastoralno, odgojno i administrativno središte Jugoslavenske provincije sv. Jeronima, koja se od svibnja 1972., kada je slovenski dio oblikovao zasebnu Slovensku minoritsku provinciju sv. Jožefa, naziva Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Kroz svoju dugu povijest Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca dala je brojne svete, učene i sposobne ljude. Spominjemo samo najvažnije: bl. Oton iz Pule (prva polovica 13. stoljeća), prvi naš fratar kome se iskazuje štovanje do danas, sv. Nikola Tavilić, iz Šibenika, jeruzalemski mučenik (potkraj 14. stoljeća), prvi hrvatski proglašeni svetac, fra Ivan Lukačić iz Šibenika, jedan od prvih hrvatskih glazbenika (prva polovica 17. stoljeća), fra Ljudevit Traversari iz Pirana, teolog u Padovi, potom biskup i istaknuti propovjednik crkvenog jedinstva na saboru u Firenci (sredinom 15. stoljeća), fra Mate Ferkić iz Krka, službeni teolog skotist u Padovi, pisac raznih bogoslovnih djela (potkraj 17. stoljeća), fra Antun Marcello Petris iz Cresa, vrhovni poglavar Reda (prva polovica 16. stoljeća), fra Bonaventura Soldatić iz Cresa, vrhovni poglavar i veliki obnovitelj Reda franjevaca konventualaca (potkraj 19. stoljeća).

Danas Hrvatska provincija sv. Jeronima ima 12 samostana u Hrvatskoj i jedan u Sjevernoj Americi. Polovica samostana u zemlji smještena je u kontinentalno područje, a druga polovica uz jadransku obalu. Središte Provincije nalazi se u Zagrebu, gdje se osim samostana Svetog Duha nalaze sjedište provincijske uprave, dvije župe, malo i bogoslovno sjemenište, izdavačka kuća »Veritas«, karitativni centar »Dom sv. Antuna«, dom umirovljenika »Sv. Maksimilijan Kolbe« i centar za međureligijski dijalog »Hrvatski areopag«. Novicijat Provincije nalazi se formalno u creskom samostanu Sv. Frane, ali posljednjih godina, zbog malenog broja, novaci godinu kušnje provode u Asizu.

U Hrvatskoj je fratrima Provincije povjereno devet župa na upravljanje, a ovima valja pribrojiti i župu Madžarevo. koja je povremeno povjerena na upravu našoj braći. U Njemačkoj braća Provincije vode tri hrvatske katoličke misije (Hanau, Wuerzburg i Neumuenster), a u Sjevernoj Americi našim su fratrima na upravljanje povjerene tri hrvatske nacionalne župe (Gary, Lackawanna i Welland).

Na dan 31. prosinca 2013. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca brojila je 78 redovnika, od kojih je bilo 65 svećenika, 3 redovnička brata, 6 klerika s privremenim zavjetima, 2 klerika sa svečanim zavjetima i 2 novaka. Istog dana u malom sjemeništu bilo je 11 pitomaca.