PAMTIM SAMO SRETNE DANE,

pjeva jedna naša poznata pjevačica.

S tim riječima, što poput osobnog proglasa ozbiljno i svečano odzvanjaju, želim se oprostiti od vas, dragi Šibenčani, ili jednostavno, dragi prijatelji.

Ne želim razdvajati dane na sretne i nesretne, na lijepe i ružne, nego želim reći da je svaki od ovih skoro 3000 dana koliko sam proveo u ovom prelijepom gradu, za mene bio sretan. 

Sretan zbog Božje milosti koja je u obilju kapala s nebeskih visina i ulijevala se u moju dušu. Da, baš ovdje, u ovom zdanju koje osam stoljeća, u neprekidnom tijeku traje do danas. Milosno je ovo mjesto.

Sretan svaki dan zbog ove moje subraće s kojom sam živio: fra Augustina, fra Ivana, fra Teofila i fra Željka. Kakva divna obitelj smo bili. Što smo naumili, o tome smo raspravili, to smo dogovorili i proveli.

Sretan je svaki dan proveden u ovome gradu zbog pogleda koji sam svako jutro motrio kroz prozor svoje sobe, gdje me uvijek dočekao divan osmjeh Božjeg stvoriteljskog čuda: kanal sv. Ante, odbljesak prvih zraka sunca na predivnom moru. Uvijek bih uzdahnuo i na glas rekao: Kakva ljepota!, a i fratrima sam znao reći: Braćo, divimo se!

Sretan je za mene bio svaki dan kada sam susretao vas, dragi prijatelji. S koliko ljubavi, pažnje i poštovanja ste mi pristupali. Bezbroj puta sam se pitao: Čime sam ja to zaslužio! Ma naravno, da nisam zaslužio, nego vaša briga za Crkve – kako reče sveti Pavao je obilovala iz dana u dan.

Sretnih dana je bilo u brojnim pothvatima: proslavama, tribinama, hodočašćima.

Sretni su bili svi oni dani kada ste donosili i darivali fritule, vino, smokve, trišnje… O Bože, kako ste brižni bili.

Hvala vam svima na svemu.

Mene su u ovom gradu svi voljeli.

Možda malo pretenciozno zvuči ova rečenica, i možda će se poneko zagrcnuti i reći: Da, da, samo si ti umišljaj!

Pa, je li ja sebi umišljam ili ne, ne znam, ali znam da sam ja volio sve vas. Na svoj način.

Volio sam vas osobito u slavlju svete mise, sklopljenih ruku, sabran, dušom uronjen u Otajstvo, zagledan u Božju slavu i ljepotu, prinoseći vas svaki puta u žrtvi našega Spasitelja. Uz riječi: Uzmite i jedite! Uzmite i pijte!

Volio sam vas u brojnim akcijama i čestim premještajima: sad klupa, sad kipova, sad cijelog prostora, sad jaslica…

Volio sam vas svojom strogošću, dok smo razgovarali, izbjegavajući banalne i isprazne razgovore.

Volio sam vas i uz čašu vina, šalu i smjeh.

Volio sam vas u onom cviću koje sam tako ljubomorno uzgajao i želio da, slijedeće nedjelje kada dođete, da se ugodno osjećate.

I tako sam se otvarao sve više i više, vama i svima.

Kako ja prema vama, tako i vi prema meni.

Eto, vidite da si ne umišljam.

Još bih samo rado s Terezom zapjevao: Još se srce umorilo nije, ludo ljubi i još sebe daje!

Hvala vam.

Nisam ja izabrao vas, a niste ni vi mene.

Ali, vidite, ovo je kao otajstvo. Nije nam sve dokučivo, a i ne treba biti. Najvažnije od svega je da znate da ste voljeni.

Ja vas nosim u srcu, sa sobom, kamo god pošao: sada u Sisak, a onda do Božje volje.

Idem u Sisak. Jer je žetva velika a radnika malo.

A vas, dragi prijatelji molim, molite za mene.

Znate, ja vjerujem u Boga! To ste valjda shvatili.

Iako sam često bio uronjen u prekomjerni aktivizam, u smislu raznih organizacija oko svetišta i proslava, ali sve što sam činio bilo je provjereno i verificirano u molitvi.

To je moj normativ i pravilo. Toga se držim.

Zato, molim i vas, pomolite se za mene.

Gospodin vam dao svoj mir.