Sveti Nikola Tavelić
Stjepan iz Cunea
Deodato Aribert iz Ruticinia
Petar iz Narbone

Pojedinačne sudbine ovih franjevačkih misionara isprepliću se 1383., kada, iz različitih europskih gradova, dolaze u franjevački samostan Gora Sion u Palestini, gdje Red svetoga Franje stoljećima prisutan kao čuvar svetih mjesta kršćanstva. Ondje su živjeli osam godina prema Pravilu svetoga Franje, vršeći svoje dužnosti, čuvajući sveta mjesta Isusova života i smrti te nastojeći vršiti apostolat u muslimanskome svijetu, gdje je samostan Gora Sion bio gotovo poput otoka u moru muslimana.

Taj se apostolat, međutim, nažalost pokazao gotovo izlišnim, budući da muslimani nisu bili nimalo otvoreni međureligijskome dijalogu.

Unatoč tome, ova su četvorica franjevaca odlučila muslimanima donijeti Evanđelje, javno iznoseći argumente kršćanstva i islama te ih međusobno uspoređujući. Nakon savjetovanja s dvojicom teologa, pripravili su memorandum u kojemu su, uz detaljne i bogate povijesne i teološke reference, pomno iznijeli kršćanski nauk, pritom odbacujući islam.

Dana 11. studenoga 1391., stupili su pred kadiju (suca) jeruzalemskog, u prisutnosti brojnih muslimana te, neizmjerno odvažno, iznijeli svoj nauk. Iako su ih pomno saslušali, prisutni to nisu prihvatili, već su se naprotiv razbjesnili i pozvali franjevce neka opozovu svoje riječi. Kada su ovi to odbili, osuđeni su na smrt, a prije toga su tri dana proveli u tamnici, trpeći zlostavljanja.

Dana 14. studenoga, ponovno su izvedeni na ulice te se od njih tražilo da povuku ono što su izrekli protiv islama. Odbivši to, ubijeni su, rastrgani na komade, i spaljeni. Muslimani su sakrili sve ostatke, uključujući i pepeo, kako ih kršćani ne bi mogli častiti.

Njihovo je mučeništvo do u pojedinosti u izvješću opisao gvardijan Svete Zemlje, otac Gerald Calvet, dva mjeseca nakon njihove smrti.

Njihovo je štovanje franjevački Red priznao počam od 15. stoljeća; Papa Leon XIII. g 1889. potvrdio je samo štovanje Nikole Tavelića.

Godine 1966., Papa Pavao VI. potvrdio je štovanje preostale trojice franjevačkih mučenika, određujući njihov blagdan za 17. studenoga, ali ih se u franjevačkome martirologiju spominje na dan njihove smrti (dies natalis), odnosno, 14. studenoga.

Papa Pavao VI. ih je 21. lipnja 1970. u Rimu, podigao na čast oltara, proglasio svetima, te proširio njihovo liturgijsko slavlje na 14. studenoga za sve, te ih uz isti datum uveo u Rimski martirologij. Oni su prvi mučenici i sveci iz kustodije Svete Zemlje.

Našoj su četvorici mučenika bila javno postavljena stanovita pitanja o razlikama između kršćanstva i islama. Kao što ćemo vidjeti, i u to je vrijeme ovo bilo nadasve osjetljivo pitanje, koje ih je naposljetku i stajalo života. Križarske su vojne okončane fijaskom pred točno stotinu godina te su Palestinom vladali muslimani. Četvorica franjevaca bila su tužena kadiji, koji ih je tražio neka potvrde ili pak zaniječu ono što su rekli. Franjevci su to odvažno potvrdili te k tome još i odbili prijeći na islam. Kraj je tako bio neizbježan: rulja se okomila na njih i raskomadala ih, a ono što je ostalo od njih spalila.

Deodato Ruticinio (diode Aribert):

Ovaj je svetac najvjerojatnije bio franjevac po imenu Dieudonné te je potjecao iz današnjega grada Rodez, u oblasti Aveyron. Budući da je živio u srednjemu vijeku, u dokumentima se spominje na latinskome, kao Deodatus a Ruticinio.

Potječe iz franjevačke provincije Akvitanije. Nije nam poznat datum njegova rođenja, vjerojatno negdje oko godine 1340. Njegovo rodno mjesto, koje se na latinskome naziva Ruticinio, neki prispodobljuju sa suvremenim francuskim gradom Rodezom, dok drugi smatraju da označava Roussillon, povijesnu regiju na jugu Francuske, koja je, međutim, u to vrijeme bila ovisna o Kataloniji. Godine 1372. poslan je za misionara u Bosnu, gdje je upoznao oca Nikolu Tavelića, uz kojega ga je vezalo iskreno prijateljstvo. Zajedno su propovijedali protiv bogumila. Godine 1383. zajedno su premješteni u franjevački samostan Gora Sion u Jeruzalemu, gdje je upoznao još i o. Stjepana iz Cunea te o. Petra iz Narbone.

Petar iz Narbone:

Sve što znademo o ovome franjevačkome mučeniku iz franjevačke provincije Provanse na jugu Francuske jest da je, u nekome trenutku, pošao za Italiju, privučen franjevaštvom. Petnaest je godina proveo u umbrijskome samotištu Brogliano, smještenu između Foligna i Camerina, moleći i razmatrajući duhovnost svetoga Franje. Godine 1381. pošao je za misionara u Svetu Zemlju te je smješten u samostan Gora Sion u Jeruzalemu, gdje je, dvije godine kasnije, susreo Nikolu Tavelića, Deodata iz Ruticinia, svoga sunarodnjaka, te Stjepana iz Cunea, zajedno s kojima će 14. studenoga 1391. podnijeti teško mučeništvo.

Stjepan iz Cunea:

Vrlo je malo poznato o ovome franjevačkome svecu koji je podnio mučeništvo u Jeruzalemu. Ono što o njemu znademo potječe iz dragocjena ‘izvješća’ poglavara samostana Gora Sion, o mučeništvu četvorice svećenika koji su pripadali samostanu kustodije Svete Zemlje. Otac Stjepan iz Cunea potjecao je iz franjevačke provincije Genove te je osam godina proveo po vikarijatima Korzike, prije no što je premješten u Jeruzalem, godine 1383., gdje je osam godina vršio apostolsku djelatnost među muslimanima, prije no što je podnio mučeništvo zajedno sa svojim sunarodnjacima Deodatom Ruticiniom i Petrom iz Narbone te Hrvatom Nikolom Tavelićem. Rodni grad ovoga franjevačkoga sveca, Cuneo, donekle je upitan, budući da ga kasnija historiografija, koja se pozivlje na mjesnu predaju, smješta u gradić Fiumorbo na Korzici, povezujući ga sa stanovitom obitelji Prunelli.

Bilo kako bilo, ovaj je mučenik već 600 poznat kao Stjepan iz Cunea.

Za ostala tri mučenička sudruga nema takvih podataka u mjestim i samostanima njihova podrijetla jer su samostani iz kojih su potekli uništeni u Francuskoj  revoluciji (1789.) i talijanskom Risorgimentu (1861.).